1999. godine, kao desetogodišnjakinja sam, zajedno sa svojom osmogodišnjom sestrom, ušla u dvoranu , praktički držeći još tatu za ruku. Čula sam u školi za taekwondo, te došla pogledati što je to. Već idući trening sam došla trenirati. Tu je počela ljubav, tu je počelo sve.
Sjećam se jednog treninga, tada sam trenirala tek godinu dana, trener Zoran Dužević je došao do mene i rekao mi: „Za 2 godine ćeš biti prvakinja Hrvatske. Zapamti što sam ti rekao.“ Fulao je. Ne to da ću biti prvakinja Hrvatske, nego je fulao godinu. Već iduće sam postala prvakinja Hrvatske. Zoki mi je, uz Tomislava Vrbana, i danas trener i što god da je rekao, ostvarilo se prije ili kasnije.
Kao najstarija, bila sam prva u klubu koja je dobila pozive reprezentacije, osvajala medalje na najjačim međunarodnim turnirima, prva koja sam otišla na europsko, svjetsko prvenstvo… Iza sebe sam uvijek imala ekipu koja je organizirala opraštaje i „dopraštaje“ – kako ih je nazvao klupski kolega Mislav, koji mi je danas kao brat…
Uvijek sam imala veliku podršku svoje obitelji, trenera, prijatelja, svi su me dizali kada sam padala, tješili u porazima, veselili se zajedno sa mnom mojim pobjedama. Zahvalila sam im broncom na svjetskom prvenstvu u Vijetnamu. Nezaboravni dani moje karijere, moga života. Bila sam jedina „nekosooka“ osvajačica medalje u svojoj kategoriji i još me trnci prođu kada zamislim kako sam pred punom dvoranom stajala na postolju ogrnuta svojom zastavom. Nakon Vijetnama moja priča nije stala, ali sada nije vrijeme da pišem knjigu. Nakon 13 godina treniranja, moja ljubav sa početka priče i dalje traje.
Jednom kad sam bila mlađa, na putu za jutarnji trening, nešto sam se zamislila i glavom mi je prolazilo to kako moji vršnjaci sada spavaju, odmaraju u svojim toplim krevetima, a ja putujem na trening, idem se mučiti, znojiti, umoriti… I već sam tada rekla sebi da mi nije žao. I evo, ni nakon 13 godina mišljenje mi se nije promijenilo. Jer svaka ta muka dok su drugi spavali, uživali, meni je donijela po medalju, koja sa 60-ak ostalih medalja na mome zidu, priča priču o meni. O tome tko sam danas i zašto sam baš ovakva kakva jesam. Voljela bih još pisati kako bi približno osjetili ono što ja osjećam, ali nemam vremena, žurim na svoj trening.
Jelena Žeravica
