Predstavljamo vam Antoniju Žeravicu, vrhunsku sportašicu RH, članicu Taekwondo kluba Orion.
“Reci nam koliko se dugo već baviš taekwondo-om?”
Antonija: Treniram vec 13 godina, od svoje 8. godine.
“Molim Te da nam spomeneš svoje sportske rezultate?”
Antonija: Moji dosadašnji najvažniji rezultati su: zlatna medalja sa Europskog prvenstva
za juniorke u Baku, te srebrna medalja sa Europskog prvenstva za juniorke iz
Trelleborga. Ukupno sam bila 7 puta prvakinja Hrvatske u svim uzrastima, a
imam i 70-ak medalja sa domaćih i međunarodnih turnira iz: Meksika, Azerbejđana, Švedske, Turske, Francuske, Belgije, Nizozemske, Njemačke. Austrije, Slovenije, Mađarske.
“Čime se trenutno baviš osim treniranjem?”
Antonija: Studiram agrarnu ekonomiku na Agronomskom fakultetu u Zagrebu.
“Da li je bilo teško uskladiti školske obaveze sa treninzima, imaš li kakvu poruku za školarce?”
Antonija: Pa ponekad je, ali imala sam tu srecu da su profesori u srednjoj skoli (XII
gimnazija, Dubrava) imali puno razumjevanja za sportase posto su i prije
mene imali iskustva sa taekwondoasicama: mojom sestrom Jelenom i
Martinom Zubcic. A sada na fakultetu imamo sestra i ja razumijevanje
vodstva fakulteta: dekana D. Romica i prodekanice M. Britvec, uz profesorice
tjelesnog S. Curkovic i R. Caput- Jogunica, pa je malo jednostavnije uskladiti
putovanja na turnire i opravdat izostanke kod profesora.
Što se tiče sadašnjih članova ili onih koji će to tek postati moja poruka je:
zapamtite škola je na prvom mjestu, učite i trenirajte, budite uporni i bolje ćete
organizirati vrijeme. Jer ako popustite u školi, vrlo brzo ćete biti lošiji i na
treningu i obratno.
“Kako izgleda jedan Tvoj trening?
Antonija: To ponajprije ovisi o kojem se dijelu priprema radi. Treninzi su unaprijed
isprogramirani zavisno za koje se natjecanje i kada spremam. U pravilu
treniram 6 puta tjedno, dva treninga dnevno, ako školske obveze dopuštaju.
Osim teretane i vanjskih kondicijskih treninga, meni je najdraži rad u dvorani
kada radim taekwondo. Prvo se zagrijavam. razgibavam te ovisno o
programu treniram: na ispravljanju tehnike, odrađujem situacije koje se u
borbi mogu dogoditi, slažem taktiku ili naučeno iskušavam u
sparingu sa članovima svoje natjecateljske ekipe, a sve pod budnim okom
svojih trenera. Vrlo mi je važno automatizirati “specijalke” i prikriti svoje
nedostake, kako bih u natjecateljskoj borbi izborila pobjedu.
“Misliš li da je taekwondo opasan sport?”
Antonija: U taekwondou je dozvoljen puni kontakt, ali pripremljenost boraca, zaštitna
oprema i sudačka pravila ga čine sportom, a ne borilačkom vještinom. Osobno
mislim da nije opasniji od bilo kojeg drugog sporta. Mladi borac se postupno
priprema i nije moguće da se nađe u sportskom srazu ako nije
psihofizički spreman.
Ali isto tako, pošto je individualni sport, kada uđem u borbu ne mogu se
sakriti iza svog suigrača, kao u ekipnim sportovima. Moram dati sve od sebe i
sama sam odgovorana za sve svoje postupke. Naravno, uvijek je uz mene
moj trener koji me u svakom trenutku vodi svojim savjetima.
“Koliko si se često suočavala sa ozljedama tokom karijere?”
Antonija: Jedina veća ozljeda je bila puknuce prednjeg kriznog ligamenta nakon cega
sam zavrsila na operaciji i rehabilitaciji od pola godine. Na srecu, sada je
koljeno super i brzo sam se vratila u sportsku formu.
“Koliko je potrebno odricanja, isplati li se?”
Antonija: Kada zivis taekwondo, onda zapravo i nisi toliko svjestan da se odrices
necega. Jer ako sam odabrala takav nacin zivota onda nisam htjela nista
drugo. Ne mogu reci da sam se, npr. u utorak navecer odrekla druzenja sa
drustvom, zato sto moram na trening. Jer ne moram, nego zelim ici na trening.
A druzit cu se neki drugi put. Jedino sto mi teze pada je kada pred turnir
moram pripaziti na kilažu, pa se moram odreci slatkog.
“Kao osvajačica europskih medalja, možeš li nam približit osjećaj kako je sa najvišeg postolja slušati himnu?”
Antonija: Nisam sigurna moze li se to opisati riječima, i mislim da je za svakog sportasa
taj osjecaj najveci. Tesko je pronaci rijeci, to vrijedi doživjeti.
“Što misliš koliko je utjecalo treniranje u izgradnji tebe kao osobe?”
Antonija: Sigurno da puno, jer taekwondo je moj “nacin zivota” od moje 8.godine, i
sigurno da me oblikovao kao osobu. Da sam zivjela nekim drugim nacinom,
vjerojatno bih bila neka druga osoba. U svakom slucaju sam sretna svojim
izborom i zahvalna na mogućnosti da ispoljim svoje talente.
“Za kraj, poruku onima koji se žele baviti ovim sportom.”
Antonija: Dođite u taekwondo klub Orion, budite uporni i vjerujte svojim trenerima.
Ako dok idete na trening vidite drugu djecu da gledaju televiziju, dosađuju se
po ulici ili u kafiću, znajte za par godina oni će i dalje biti na ulici, a vi ćete
proputovat cijelu Europu. Dozvolite sebi da vam se ostvare vaši snovi.
“Hvala ti Antonija na ovim vrijednim informacijama i savjetima za naše sadašnje i buduće borce, želimo ti da ostaneš ovako marljiva i uspješna i dalje.”
