Jednom je na vrata naše dvorane došla jedna gospođa. Odmah da znate, naša dvorana se nalazi u jednoj nedovršenoj kući, u garaži te kuće. Imamo jednu svlačionicu i wc (u koji se cure odu presvući uglavnom). Gospođa je dovela svoje dijete jer ga je htjela prebaciti kod nas iz drugog kluba.
Odmah na vratima kada je povirila u dvoranu, prokomentirala je kako misli da ovo ipak nije za njih. Jedan od naših trenera je kulturno rekao da odluče kako žele i sam joj preporučio druge klubove u blizini koji sigurno imaju bolje uvjete od nas. I naravno, poslije toga dana nije se više pojavila. Meni je žao te gospođe. Žao mi je što nije povirila u wc (ili možda bolje da nije pošto na podu nema ni pločica) i vidjela hrpu klimavih i natiskanih pehara koji jedni na drugima stoje u tuš kabini. A stoje tamo zato što nemamo baš za taj luksuz da si napravimo police na koje ćemo ih staviti kako bi se dičili njima. Žao mi je što ta gospođa ne zna da smo vjerojatno najtrofejniji sportski klub u našem kvartu (4. najbolji tkd klub u Zagrebu). Žao mi je što ne zna da imamo jednu od najmanjih članarina među sportskim klubovima. Žao mi je što ne zna da našim trenerima nikada nije bio cilj zaraditi na djeci nego imati čisto onoliko koliko je dosta da se podmire troskovi dvorana. Žao mi je što ne zna da su do nedavno treneri trenerali ekipe bez da su dobili (a Bože sačuvaj, niti tražili!) kune. Svi imaju isti cilj: naučiti djecu da zavole sport, a jednog dana od njih napraviti kvalitetne ljude i borce. Žao mi je što ne zna da smo se za tu našu malu, neokrečenu dvoranicu godinama trgali kako bi imali nešto što ćemo zvati našim. Nešto gdje nam nitko neće biti za vratom i gdje ćemo u bilo koje doba moći doći i odraditi trening. Žao mi je što ta gospođa ne zna da su u toj dvorani svjetske i europske medalje, da je i trenutno naš jedan član u Portugalu na europskom prvenstvu. A znate čega mi je najviše žao? Svakoga tko nikada nije doživio osjećaj da na jednom mjestu gdje se muči, znoji, radi, ima svoju obitelj. Ne prijatelje, ne sparing partnere. Obitelj. Da… Sve u toj jadnoj, maloj dvoranici… Iz koje izađe puno dječjih i odraslih osmijeha. I isti se u nju vraćaju iz dana u dan… Jer ima nešto bitnije od neokrečenih zidova… Nešto puno bitnije…
Zovemo se Orion (ime zvijezdja), ali nismo nikakve zvijezde. Niti trebamo nekoga tko će nas takvima zvati. Jer imamo jedni druge. Imamo sve.
članica i trenerica u klubu: J. Žeravica